Hrabre i odlučne žene

Na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu kakvoćom, intrigantnošću, angažiranošću i u velikoj mjeri kvalitativnom ujednačenošću izdvojile su se četiri hrvatske manjinske produkcije, filmovi Teret redatelja Ognjena Glavonića, Šavovi srbijanskog autora Miroslava Terzića, Izbrisana slovenskog redatelja Mihe Mazzinija i Bog postoji, njeno ime je Petrunija Makedonke Teone Strugar Mitevske. O nelagodnom, sugestivnom i depresivnom Teretu, autor kojeg se nakon izvrsnog dokumentarca Dubina dva i u obliku igranog filma bavi prešućivanom te za srbijansku javnost i danas provokativnom temom transporta leševa pobijenih kosovskih Albanaca s Kosova u Srbiju tijekom NATO-ova bombardiranja Srbije i Kosova u proljeće 1999, u Vijencu je već pisano u vrijeme njegove hrvatske kinopremijere, pa ćemo se u ovom tekstu pozabaviti preostalim trima filmovima, među kojima su Šavovi u Puli ovjenčani nagradom Federacije filmskih kritičara Europe i Mediterana (FEDEORA).

Kadar iz filma Dnevnik Diane Budisavljević, red. Dana Budisavljević

Protagonistice sva tri u manjoj ili većoj mjeri, odnosno manje ili više slobodno na istinitim događajima temeljena filma, hrabre su i odlučne žene različitih dobi te obiteljskih i socijalnih zaleđa, dakako i različitih etničkih i društvenih sredina. Njihove priče odigravaju se u različitim razdobljima tijekom protekla tri desetljeća, a kroz njihove intimne i obiteljske psihološke drame oslikavaju se i stanja u njihovim društvenim i etničkim zajednicama.

Devet godina pripreme

Svime navedenim te se protagonistice skladno i logično nadovezuju na još jednu odvažnu i odlučnu ženu, na Dianu Budisavljević kao protagonisticu pobjedničkog filma ovogodišnjega pulskog festivala, igrano-dokumentarnog Dnevnika Diane Budisavljević suscenaristice i redateljice Dane Budisavljević, ostvarenja koje je u Puli osim Velike zlatne arene za najbolji film osvojilo Zlatne arene za režiju, glazbu i montažu, nagradu publike Zlatna vrata Pule (s ocjenom 4,9) i nagradu FEDEORA za najbolji hrvatski dugometražni film.

Na adaptaciji istoimenoga dnevnika objavljena 2003. u nakladi Hrvatskoga državnog arhiva i Spomen-područja Jasenovac, redateljica Budisavljević radila je punih devet godina, još otkad je 2010. doznala za postojanje dnevničkih zapisa u kojima je podrijetlom Austrijanka Diana Budisavljević, supruga zagrebačkoga liječnika Julija Budisavljevića, bilježila kako je u Zagrebu u vrijeme NDH inicirala akcije spašavanja prema različitim izvorima od sedam do deset tisuća srpske djece. Ponajviše djece čiji su roditelji ubijeni na Kozari, djece koja su deportirana u logore poput Gradiške i Jasenovca, od kojih neku u filmu vidimo u potresnim dokumentarnim isječcima. Te isječke, kao i ostale dokumentarne koji potječu uglavnom iz Hrvatskog slikopisa, autorica je pronašla ponajviše u arhivu Jugoslavenske kinoteke u Beogradu te ih znalački i s mjerom umetnula u spretno složen križanac igranog i dokumentarnog filma.

Godinama istražujući arhive, autorica je pregledala mnoštvo materijala i snimila stotine sati razgovora s gotovo stotinu sugovornika – od kojih u filmu upoznajemo četvero – koji se praktički uopće nisu sjećali žene preminule 1978, koju odlično interpretira Alma Prica. Autorica pokazuje da su Dianu Budisavljević podjednako maltretirali i u radu opstruirali i ustaše i partizani, što je efektno opredmećeno u liku najprije ustaškog, a potom jednako rangirana partizanskog dužnosnika, kojeg tumači Jerko Marčić. Štoviše, komunističke su vlasti poslije rata po svemu sudeći namjerno zagubile, odnosno uništile Dianinu pisanu evidenciju spašene djece. U svom dugometražnom prvijencu Dana Budisavljević, autorica nagrađivanog dokumentarca Nije ti život pjesma Havaja, uspjela je i u nakani nuđenja intrigantnoga pogleda hrabre žene vođene samozatajnim humanizmom na tragična i traumatična zbivanja iz Drugoga svjetskog rata.

Posrijedi je vizualno dojmljiva, sjajno crno-bijelom fotografijom Jasenka Rasola snimljena, atmosferična, dramaturški i narativno skladno komponirana, efektno stilizirana te na neočekivanim mjestima, odnosno u dokumentarnim segmentima, poetična cjelina u kojoj se igrani i dokumentarni dijelovi te arhivski zapisi skladno prepleću i tvore jedinstveno i kompaktno filmsko tkivo.

Kadar iz filma Bog postoji, njeno ime je Petrunija, red. Teona Strugar Mitevska

Ove godine u Berlinu ovjenčana nagradom Europa Cinemas Label za najbolji europski film u programu Panorama, impresivna psihološka egzistencijalna drama Šavovi redatelja Miroslava Terzića djelo je koje nosi uvjerljiva, slojevita i suptilna glavna uloga Snežane Bogdanović. Njezino izražajno lice u krupnom planu sjajno dočarava burna duševna stanja sredovječne vlasnice malog krojačkog salona Ane, supruge i majke kćeri tinejdžerice, žene koja i nakon osamnaest godina živi u uvjerenju da je njezin sin, za kojeg joj je nakon poroda rečeno da je umro i da je „bačen s ostalim biološkim otpadom“, zapravo živ. Zbog takva se uvjerenja Ana liječila na psihijatriji, ima i policijski dosje, a unatoč prividnom stoicizmu pate i njezin suprug i kći.

No sve će se početi mijenjati nakon što Ana dozna da su oni možda tek još jedna od petsto registriranih obitelji (neslužbeni izvori navode zastrašujuću brojku od četiri tisuće) kojima su djeca od početka 90-ih do danas, pod izgovorom da su mrtva, oteta i preprodana na crnom tržištu. Kako jasno donosi i sugestivno režiran film koji dojmljivo oslikava traumatičan obiteljski mikrosvijet, riječ je o zločinu koji se odigrava(o) u organizaciji čitavog sustava, u koji su (bili) uključeni i liječnici, medicinske sestre, dijelovi policije i sudstva, a Anina borba za istinu koju osjeća, a za koju nema dokaza, u takvu je kontekstu borba protiv vjetrenjača. Sve dok ne stigne do osamnaestogodišnjeg Marka, za kojeg je uvjerena da je njezin sin, i njegove majke (Ksenija Marinković).

Na borbu protiv vjetrenjača osuđena je i protagonistica izvrsnog filma Izbrisana Mihe Mazzinija, za naslovnu ulogu u kojoj je Judita Franković Brdar osvojila Zlatnu arenu za manjinsku hrvatsku produkciju. Izbrisana je u mnogo čemu pandan Šavovima, jer je u obama slučajevima riječ o filmovima koji tematiziraju tamna i tragična naličja djelovanja sustava, u obama se protagonistice imenima Ana bore (i) za svoju djecu, u obama dominiraju krupni planovi iznimno ekspresivnih lica glumica – Judita Franković Brdar ostvarila je neosporno najuspjeliju ulogu dosadašnje karijere – i oba afirmiraju žensku hrabrost, upornost i nepokolebljivost. Scenarist i redatelj Miha Mazzini po struci je antropolog kojega zanimaju ponašanja i djelovanja ljudi u ekstremnim, rubnim i traumatičnim situacijama.

Upravo se u takvoj situaciji 1992. netom nakon poroda u ljubljanskoj bolnici zatekne Ana koja je još u djetinjstvu s roditeljima doselila u Ljubljanu, gdje je odrasla i radi kao odgojiteljica u vrtiću. No nakon što vlasti odluče da iz stanovništva jednostavno izbrišu 25.671 osobu, odnosno 1,3 posto stanovništva koje se u Sloveniju u raznim razdobljima doselilo iz ostalih republika nekadašnje Jugoslavije, Ana će se zateći s prerezanom osobnom iskaznicom, praktički bez identiteta i sa zanijekanim bilo kakvim ljudskim pravima, uz spoznaju da s kćerkicom ne smije napustiti bolnicu. Dok shvaća da za slovensko društvo više doslovce ne postoji, Ana će kćer nastaviti potajice nakratko viđati zahvaljujući susretljivosti medicinske sestre, istodobno odlučna da ne posustane u borbi za svoja prava i dostojanstvo. Judita Franković Brdar maestralno dočarava sve egzistencijalne dvojbe i emotivna previranja žene suočene s neljudskošću birokratskog aparata, pri čemu joj ne pomaže ni djetetov otac, ljubavnik i uspješan slovenski poslovni čovjek (Sebastian Cavazza). Kakve-takve saveznike pronaći će u nedovoljno utjecajnu TV-novinaru (Marko Mandić) i mladom Senadu, koji joj savjetuje da se poput njega posve pritaji i pretvara da ne postoji, na što ona ni pod koju cijenu ne želi pristati.

Feministički manifest

Napokon, sa zajednicom u kojoj živi, a riječ je o makedonskom gradu Štipu, isprva spletom okolnosti i ne baš rado, a poslije svojevoljno i energično, sukobljava se i pretila i nezaposlena 32-godišnjakinja Petrunija (odlična Zorica Nuševa). Ona je kći posesivne majke i pasivnog oca koja jednoga siječanjskog dana skoči u rijeku i izroni drveni križ koji je bacio svećenik, time prekršivši tradiciju i pravila koja kažu da svakog siječnja za križem smiju skakati samo muškarci. Tako će Petrunija doći u postupno sve žešći sukob i s crkvom i sa sredinom u kojoj živi i s vlastitim roditeljima, a taj višestruko angažiran feministički manifest bio bi znatno uspjeliji da redateljica Teona Strugar Mitevska kroz usta TV-novinarke Slavice, koju tumači njezina sestra Labina Mitevska, u završnici verbalno odveć doslovno ne eksplicira poruku filma i autoričine stavove.